Pavao spominje prokletstvo ili anatemu, to je grčka riječ, a obično se odnosi na žrtvu na Božjem oltaru, kako bi ju Bog spalio. Anatema znači da se netko treba predati Božjem sudu, a u konačnici Božji sud je milosrđe i ljubav.
Spominje se i čuđenje. Postoje dvije vrste čuđenja: pozitivno (divljenje) i negativno (zaprepaštenost, zgranutost). Pavao se obraća zajednici kao majka, članovi zajednice su njegova duhovna djeca. Netko ih zbunjuje a oni su nesvjesni što se događa, očito je da ima problema i da su duhovno bolesni. Spasenje dolazi od milosti Božje, kao dar. Zlo odnosno probleme treba razotkriti, a ono se često predstavlja kao neko veće dobro. Oni koji zbunjuju zajednicu tvrde kako vjera u Krista nije dovoljna, treba biti bolji od Božje milosti. Zlo djeluje brzo, protiv trijeznog razmišljanja pa tako navodi na dezertiranje.
Međutim, nema nekog drugog evanđelja, postoji samo jedno; nema alternative Bogu koji predstavlja život, smisao, izgradnju, jer sve drugo jest neživot, nesmisao, uništenje.
Bog je onaj koji nas zove, pozna nas, želi nam dobro, mi smo njegovi sinovi i kćeri, u odnosu smo s njime. Ako se udaljujem od Boga napuštam svoj identitet, poput prispodobe o sinu razmetnom iz evanđelja koji odlazi od kuće i sve slabije čuje očev glas a želi čuti ono: Volim te!
Ako je evanđelje radosna vijest, što je to onda drugo evanđelje? To je deformirana, loša vijest. Pavao i sebe stavlja ispod evanđelja. Ti – neki koji zbunjuju zajednicu žele prevrat, da se blagoslov premetne u prokletstvo. Znak evanđelja je radost i mir a odsutnost evanđelja je odsutnost radosti i mira. Radost i mir izgrađuju.
Pavao je tolerantan, njemu je kao teologu stalo do temelja a ne do nekih detalja, njega zanimaju činjenice. Pristaje na razna tumačenja ako ne izvrću činjenice. Židovi su dodavali razne obrede kako bi se osigurali, naime nisu dovoljno vjerovali u Božju ljubav i milosrđe, imali su krivu sliku o Bogu. Nije naša pobožnost jamstvo spasenja, nego Božja milost! „para“ je grčka riječ i znači nešto kao: umjesto, kvazi.
Nije ključna količina molitvi nego poniznost i milosrđe. Dakle, anatema, prokletstvo znači: izložen na oltar. Ne zato jer Bog proklinje, nego jer smo se mi stavili izvan Božjeg blagoslova. Odbacivanje evanđelja jest izbjegavanje Božje ljubavi a to je čovjeku teško. Evanđelje je ono što sam primio (a ne što sam smislio), njega mogu samo predati drugima. Anatema je medicinsko izopćenje, odnosno vizualizacija situacije radi samog grješnika i zaštite drugih članova zajednice – koja smjera na izlječenje. Duh Sveti se predstavlja vatrom koji spaljuje slamu. Izopćenje nije kazna nego liječenje.
U prispodobi o Lazaru i bogatašu vidimo da bogataš ni u paklu ne traži Boga nego kapi vode, nešto za sebe. Zato Pavao veli – možda će Božji sud obratiti te ljude.
U drugom dijelu čitanja, Pavao odbacuje optužbe i dokazuje istinitost evanđelja. Onaj tko voli neće ni ubiti, ni prevariti, ni lagati, ni krasti. Zato što sam spašen ljubavlju Božjom mogu ljubiti i činiti dobro. Vjera se ne dokazuje nego pokazuje, naviješta, svjedoči.
Mi isto pokušavamo pridobiti Boga svojim molitvama. I Malahija 3, 14 veli kako su Židovi govorili: Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što čuvamo njegove propise…, dakle traže korist a ne Boga. Pavao se opire takvom mentalitetu. Treba li pridobiti Boga ili pridobiti ljude? Nijedno od toga nego naviještati evanđelje, koje je temelj. Ugađati ljudima znači robovati im, imati lažne obzire, previše se utjecati mišljenjima drugih, „dulos“ grčki znači rob. Pavao pripada Kristu. Isus je Gospodin jer je sluga i daruje se nama. Bit Pavlova evanđelja je u sljedećem: Bog je otac a mi smo njegova djeca. Bog je umro za nas na križu. Zato to evanđelje nije od ljudi. Ono nam je došlo tradicijom, po apostolima. Pavao ga je dobio od Boga – ne moleći, ne čitajući.
Kako danas vidimo Krista: u Euharistiji i u našem bližnjemu. Pavlova objava jednaka je evanđelju drugih apostola. Krist je punina objave, zašto onda stalno tražimo dodatke i neke privatne objave? Kod preobraženja na gori, Bog nam poručuje: sve sam vam rekao: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte. Trebamo čeznuti za iskustvom Krista u svom srcu. Kad netko učini nešto za nas, to pamtimo, a Krist je umro za nas, zašto to tako lako gubimo iz vida? Što ljudsko oko nije vidjelo, to je Bog pripremio za nas.
Za domaći uradak – pročitati dalje do kraja 2.poglavlja.
Idući susret biti će 21.4. na Kaptolu u 19,30 h, tjedan dana nakon susreta u Cerniku!
Željka Mihljević