Studentima DT-a će uvijek ostati u dragom sjećanju kao i što veli naš brat Wililiama Bello:
Gospodin Bog je prošetao zemljom i ubrao cvijet koji je donio plod stostruki i stavio u svoju zbirku ljekarničkih bočica svetaca kojima liječi duše ranjene i one koje traže utjehu. Naš fra Bonaventura pridružio se fra Jerku i zajedno slave Gospodina! Hvala ti Roko na svemu što si nam pružio sijajući sjeme Riječi. Hvala ti!
I kako je sam promišaljao o početku i svršetku svog života vjerno prenosi portal Bitno.net (članak):
Hvala ti, Gospodine,što si me stvorio. To me naučila moliti sveta majka Klara (+1254.), prva biljčica, “prva sađenica” svetoga oca Franje.
Hvala ti, Gospodine, što sam trku završio, vjeru sačuvao te u nadi čekam vijenac života! Smijem li tako, u nadi, moliti sa svetim Pavlom? Ti si moja Nada!
Ti si umro da bih ja živio! Ti živiš da ja ne umrem zauvijek! Ti si umro da bi moja smrt bila vrata u život. Ti si Vrata, ti si Život (Iv 10,9 i 11,25). “Ja sam Uskrsnuće i Život: koji vjeruje u me, ako i umre, neće umrijeti zauvijek!” Kako volim tu pjesmu na našim sprovodima.
“Vjerujem u vječni život!” To su posljednje riječi moga vjerovanja. U njima je sadržano cijelo moje vjerovanje. Ti si Stvoritelj neba i zemlje, Oče nebeski Bože! Ti si moj Otkupitelj, Isuse, Sine Božji! Ti si Posvetitelj, Duše životvorni! “Pođi kršćanska dušo, u ime Boga Oca koji te stvorio, u ime Isusa Krista koji te otkupio, u ime Duha Svetoga koji te posvetio!” Tako već sada molim za se staru molitvu uz umiruće. To molim danas, za čas smrti moje.
Ti si odvijeka dovijeka, a ja sam od časa začeća, ali zauvijek. Naumio si me odvijeka (Ef 1,4 i Kol 1,16) i htio si da živim za vječnost. Stoga blagoslivljam čas svoga začeća. Po vjeri Crkve, ti si mi tada udahnuo dušu, dah tvoga daha, duh tvoga Duha. HI udahne Bog u nosnice Adamove dah života i postade čovjek, živo biće” (Postanak 2, 7). Otkako postojim, a postojim jer ti hoćeš, ti želiš da mi udijeliš “drugi dio” svoje vječnosti.
Kako to zvuči nejverojatno i čudno, a čudesno. Ti si odvijeka, dovijeka, a ja sam počeo u vremenu. Ali otkada sam počeo, ti hoćeš da mi dadeš udijela u svojoj vječnosti.
Rekoh, udijelio si mi polovicu svoje vječnosti. No vječnost nema ni početka ni svršetka, pa stoga ni polovice, sve je u jednom času i svaki je njezin čas vječnost. Ipak, po ljudsku kažem, polovica. Otkako postojim, hoćeš da živim s tobom, u tebi.
Da, postoji blažena vječnost, postoji i promašena vječnost – pakao ( usp. Iv 5,29 i Mt 25,46). To je druga smrt, kako piše u Apokalipsi (2,11 i 20,6). To je ona smrt zbog koje treba drhtati, sa strahom i trepetom raditi za svoje spasenje (Fil 2,12).
O kako volim pjesmu Tome Čelanskoga, franjevca iz prve polovice XIII. stoljeća. On je prvi životopisac svetoga Franje. Njemu popisuju veličanstvenu pjesmu “Dies irae – Dan od gnjeva” kako su pjevali stari glagoljaši. Da, puna je strave ta pjesma, ali do polovice. Nadostavlja se na riječi proroka Sefanije “Dan gnjeva, dan strašan” (Sef 1,15, i na Joela: “Zemlja se trese, nebo podrhtava… Velik je Jahvin dan i vrlo strašan, tko će ga podnijeti” (Joel 2,10-11).
Ali kako je utješan, ohrabrujući drugi dio! Prestrašeni se pobožnik sav privija uz Isusa, stihom ga zaklinje: Molim u svoj sniženosti, Srca puna skrušenosti: Daj mi umrijet u milosti!
Kao da želi reći: “Spasi sebe, spasavajuć mene! Ne dopusti da ti tvoj trud, Isuse, bude uzaludan! O tebi se radi, ne dopusti da propadnem!”
Ovo: “Daj mi umrijet u milosti!” u latinskom glasi: “Gere curam mei finis! Ti vodi računa o mom zemaljskom svršetku!”
I duboko me smiri pjesma, možda jedina, mog nekada učitelja, velikoga filozofa i teologa, a mlad je umro – kao Isus, u 33. godini života. Bio je to franjevac Bonaventura Čuk (+ 1941). Po njemu su mi nadjenuli ime. Pjesmi je dao naslov Hoću li i ja u raj. Ona nije upitna, nego umolna i umilna. Sjeća me riječi sv. Ivana, miljenika Isusova: “Bog je veći od srca našega” (Iv 3,20). I tom se pjesmom, dragi čitatelju, molim za svoju i tvoju smrt. Za moj i tvoj grob. Za moju i tvoju vječnost.
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.
Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…
fra Bonaventura Duda | Bitno.net