Ta 4 poglavlja središnji su tekst Pavlove teologije križa.
Mi kao vjernici trebamo prihvatiti svoj križ!
Pavao komunicira sa zajednicom koja ima puno problema. Korint je grad Grčkoj, u Ahaji, tu žive većinom pogani iz cijelog svijeta.
Židovi su bili u manjini, tu dolaze i kršćani.
Temelj kršćanstva je križ. Zadnje od Isusa ostala je njegova smrt, manje uskrsnuće.
Osnovno obilježje prva 4 poglavlja je
trvenje, strančarenje (m smo Pavlovi?, mi Kefini?, mi Apolonovi?...) svojevrsna razdijeljenost. Tu su vjerojatno djelovali još neki kršćani?! Vjerojatno nešto slično kao što mi danas imamo različite redove unutar Crkve: franjevci, isusovci, dominikanci...
Tu se pojavljuje neki Isus koji ima svoja pravila, svoju povijest, monoteizam.
Tu su i Grci koji su imali svoje mnogoboštvo, filozofiju.
Stoga Pavao treba postaviti stvari na svoje mjesto. Pavao je očekivao da će se zajednica sama u sebi potaknuti na sazrijevanje.
1.17 - tu počima kerigma (biblijski izraz za novozavjetnu poruku), mudrost besjede
1.18 - Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.
2.1-2.6 - Rim: snaga Božja je Evanđelje, križ pokriva cijeli misterij Isusa Krista, Križ nije mudrost, Križ je sablazan, ludost i skandal
Apolon je bio prilično problematičan, o njemu Luka piše u Dj. Apostolskim. Dolazi iz Aleksandrije u kojoj je vladao Neoplatonizam.
Filon Aleksandrijski: židovsku misao treba pretvoriti u helenističku misao. Postoje njegova djela kojima je opisivao Sv.Pismo.
Filon kaže: Bog je najprije stvorio čovjeka kao duhovno biće, a potom iz zemlje kao zemljano biće. Tada mu je udahnuo dah koji predstavlja priključak prema stvarnoj spoznaji kamo čovjek pripada. Po tome čovjek bi se trebao udaljavati od materijalnih stvari da bi spoznao svoje duhovno biće. Tako imamo dva Isusa: Zemaljskog i u Nebu. Isus je u Nebu postigao ono što treba postići - čovjek je duhovno biće.
Sve to vodi u herezu.
Apolon se vjerojatno u tome gubio, prihvaćajući stajališta pogana, kojima je taj nauk bio bliži. Ali Pavao razlaže da je to pogrešno. Ne može se zanemariti Zemaljski Isus, njegova muka i smrt! Govor o Križu je ključan za Kršćanstvo. Ne može se bježati od materijalnog i zemaljskog. Bog je kroz to i došao.To se ne može zanemariti.
1-4 - su bitna poglavlja, Pavao ih pismom uvjerava u svoju ispravnost.
Zajednica ako se je i odmakla od materijalnog?!, nemoralne stvari nisu smatrali pogrešnim.
Pavao podvlači: žrtvovani Krist - pasha naša! Kvasac pokvarenosti ne može biti među nama s obzirom da smo mi (Crkva) Tijelo Kristovo.
Žrtveni kult u kršćanstvu ne može biti. Kasnije je - po židovstvu, uspostavljen žrtveni kult.
Pavao uviđa da njegov navještaj ima odjeka među poganima i da stvara otpor među Židovima.
Židovski monoteizam se etablirao tek nakon Babilonskog sužanjstva, do tada je tu svašta bilo.
Vjera u Uskrsnuće, to im je snaga po kojoj su učenici išli dalje.
U kojoj mjeri mi govorimo o Isusovoj smrti kao žrtvi? To je lijepo obrazloženo kod J.Ratzingera: Uvod u Kršćanstvo.
Zapisanih tragova o Isusovoj smrti ima, ali ne i o tome da je živ poslije smrti.
Ako netko čita Evanđelje kao povijest, to je njegov problem!
Teološka refleksija je prihvatljiva. Kako je Isus sin Božji? To vi ne možete znati, to se može samo vjerovati.
Sljedeći susret trebao bi biti u srijedu 09.11.2016 u 19.30h Kaptol, prizemlje, bez skype-a. Raditi ćemo 5.6.7. poglavlje. (o braku i obitelji).
Božana Primorac-Jagušt