Login

Utorak 31.5. – Kaptol, 19,30 h

Mario Essert, 02.06.2016. 00:00

Na početku smo se pomolili i onda smo prepričavali domaću zadaću, dakle – prikaz Soluna u Pavlovo doba. Gđa Željka Ružić, arh., je donijela tlocrt grada Soluna iz tog doba. Rekli smo da je Solun osnovao oko 315. pr. Kr. - Kasander, kralj Makedonije (Μακεδών) na ili blizu mjesta starog grada Terme i na 26 drugih okolnih sela. Nazvao je grad po svojoj ženi Tesaloniki, sestri Aleksandra Velikog, njoj je ime dao njezin otac Filip II. Makedonski, koji je na dan njezinog rođenja ostvario pobjedu (grčki, latinično: nike) protiv Tesalijaca.

(za nastavak čitanja klikni na gornji naslov članka: Utorak 31.5.)


 

 

Solun se počeo naglo razvijati, i u 2. stoljeću pr. Kr. je dobio zidove. Grad je bio autonomni dio Kraljevine Makedonije, sa vlastitim parlamentom u kojem je kralj imao svog predstavnika. U to doba Makedonija je bila nastanjena raznim grčkim plemenima, Slavena još tada nije bilo. Poslije pada Kraljevine Makedonije, 168. pr. Kr., Solun je postao grad u Rimskoj Republici. Postao je važno trgovačko središte na Via Egnatiji, rimskoj cesti koja je spajala Bizantion (latinski: Byzantium, kasnije Konstantinopol) sa Dyrrachiumom (danas Drač, albanski: Durrës) u Albaniji. Ta cesta je omogućavala trgovinu između Europe i Azije. Grad je postao glavno mjesto jednog od četiri rimska okruga u Makedoniji. Zadržao je svoje povlastice, ali je njime vladao pretor i imao je rimski vojni garnizon. U jednom kratkom razdoblju u 1. stoljeću pr. Kr. sve grčke provincije su bile pod Solunom. Zbog velike trgovačke važnosti, Rimljani su gradu izgradili prostranu luku (Σκαπτός Λιμήν), koja je opsluživala grad sve do 18. stoljeća. Solunska akropola koja se nalazi na sjevernim brdima je izgrađena 55. pr. Kr., nakon napada Tračana. U gradu je tijekom 1. stoljeća, osnovana židovska kolonija, a i bio je jedan od ranih centara kršćanstva. Na svom drugom misionarskom putovanju Pavao iz Tarza je propovijedao u gradskoj sinagogi i postavio temelje nove crkve. Pobunjeni Židovi su ga izbacili iz grada i on je pobjegao u Veroiju. Pavlova poslanica Solunjanima je poslana kršćanskoj zajednici u Solunu.

 

Zaštitnika, Svetog Dimitrija, grad je dobio 306. godine. Njemu se prepisuju veliki broj čuda koja su spasila grad. On je bio rimski prokonzul Grčke, za vrijeme protukršćanskog cara Maksimijana i bio je mučen u rimskom zatvoru, na čijem mjestu je danas crkva Svetog Dimetrija. Crkvu je sagradio rimski podprefekt Ilirika, 463. godine.

 

Nije naodmet spomenuti kako je ovdje rođen najveći mislilac i filozof svog vremena, Aristotel. Pored njega iz ovih je krajeva i njegov učenik, Aleksandar Makedonski za kojeg je poznato kako je umalo osvojio pola svijeta.

 

Solun je inače drugi po veličini grad u Grčkoj koji se prostire uzduž Solunskog zaljeva na oko 17 km, a koji se sastoji od 13 gradskih općina. Osim što je drugi po veličini, poznat je kao industrijsko, trgovačko i kulturno središte te važno prometno središte u jugoistočnoj Europi. Kao trgovačka luka važan je za Grčku i druge zemlje na jugoistoku Europe. Via Egnatia, povezivala je grad Bizant, a kasnije i Carigrad, s današnjim Dračom u Albaniji, odakle se pak moglo brodom za Apuliju na jugu Apeninskoga poluotoka.

 

PRVA POSLANICA SOLUNJANIMA

 

Pavao je nakon prvih misijskih uspjeha (17,4) morao iznenada odande noću pobjeći: Židovi su protiv njega uzbunili grad, podmećući mu protudržavne političke namjere, jer da uči »da ima drugi kralj, neki Isus« (17,7).
Iz poslanice saznajemo da je Pavao iz Atene bio poslao u Solun Timoteja da »utvrdi i ohrabri« početničku solunsku zajednicu. Timotej mu je iz Soluna donio dobre vijesti (3,6) i niz doktrinalnih pitanja o kojima se nakon Pavlova dolaska ondje živo raspravljalo. Ticala su se poglavito Paruzije ili drugoga Kristova dolaska.
Pavao je razdragan dobrim vijestima. To su bili njegovi prvi misijski uspjesi. Zato je ton poslanice familijaran, kakav nalazimo još samo u Poslanici Filipljanima. Osjeća se srce Pavlovo i sa koliko usrdnosti mladi misionar piše svojim vjernicima: usp. osobito 2,5-12, gdje Pavao opisuje metodu svog misionarenja. Po važnosti je središnji odsjek 4,13-5,11, u kojem Pavao rješava pitanja Solunjana o Parusiji time što dopunja svoju prvu pouku i ispravlja njihova kriva shvaćanja. Ponajprije u 4,13-18, na osnovu riječi Kristovih (4,15), tješi one koji su žalili pokojne kršćane kao da neće sudjelovati u dočeku slavnoga dolaska Kristova: Prije negoli Krist ponovo dođe u slavi, svi će pokojni uskrsnuti. Pavao nadalje ističe neizvjesnost dana Gospodnjeg (5,1-11) i iz toga izvodi važnu moralnu pouku: ne valja se neradišno predati tjeskobnom iščekivanju, nego, naprotiv, treba dobro djelovati da spremni dočekamo dan Gospodnji: Mt 24,25 i par. O Parusiji – Dolasku govore i drugi novozavjetni spisi, osobito 1 i 2 Pt i Otk. Poslanica je napisana na II Pavlovu putovanju, po svoj prilici iz Korinta, kamo je Pavao doputovao iz Atene (Dj 18) – dakle god. 51. To je dakle, prva Pavlova poslanica, a možda i najstariji spis NZ-a. Ona nam, možda više nego ostale Pavlove poslanice, otkriva metodu Pavlova apostolata, kao i to kako se uz usmenu riječ, propovijedanje, brzo osjetila potreba i za pisanom riječju, za poslanicama: one dopunjuju, tumače apostolsku propovijed i tako i u odsutnosti misionara utvrđuju mlade kršćanske zajednice.

 

Fra Mario nam je podijelio papire sa shemom Prve poslanice Solunjanima, najstarije Pavlove poslanice. Dijeli se na 3 dijela:

 

1)početak poslanice obuhvaća 1,1 preskript i 1,2-10 zahvaljivanje.

 

2)Corpus poslanice dijeli se na

 

-zahvalu (apologija Pavlovog naviještanja, 2,13-16 prihvaćanje riječi i posljedice, 2,17-20 spriječeni Pavlovi pokušaji, 3,1-6 poslanje Timotejevo, 3,7-10: Timotejev izvještaj, 3,11-13 molitvena želja

 

-parenezu (poticaj, upozorenje) – 4,1-8 izbjegavanje bludnosti i pohlepe, 4,9-12 bratska ljubav, 4,13-18 usnuli i parusija, 5,1-11 vrijeme parusije, 5,12-22 život u zajednici, 5,23-24 molitvena želja

 

3)završetak poslanice 5,25-28 je postskript

 

 

 

Djela apostolska su prilično frizirana ali o Pavlu znamo više na temelju Djela apost. nego na temelju njegovih poslanica. U Solun su se u to doba često održavale svečanosti u čast grčkog boga Dionizija i razni misteriji. Spominju se i Kabiri a to su božanstva vezana za zemlju, indoeuropskog ili semitskog podrijetla.

 

Pavao piše iz Korinta i vjerojatno je pod utjecajem slabosti Korinćana.

 

Bilo je karizmatskih fenomena, pa su ljudi mislili da se radi o uskrsnuću jer im je pojam uskrsnuća bio posve nerazumljiv. Stoga su mislili da je i na moralnom planu sve dozvoljeno. Rječ je o preljubima i seksualnim aberacijama.

 

Božja volja spominje se u 1 Sol 4, hagias mos = posvećenje, te riječi dolaze u grčkom izvorniku čak 3 puta, dakle Božja volja za nas je posvećenje, u hrvatskom prijevodu se izgubi učestalost pojednih riječi jer se nastoji prevoditi u duhu jezika.

 

Biti čovjek duha znači biti kršćanin.

 

Spominje se bratoljulje.

 

-         biti u Kristu = ovozemaljska egzistencija

 

-         biti s Kristom = u vječnosti

 

Pavao je nakon Damaska bio negdje 2 godine ali se ne zna gdje, to se ne spominje

 

U poslanici Galaćanima, Pavao nastupa jako oštro

 

Kod 2.poslanice Korinćanima, više pisama je spojeno u jedno pismo.

 

      Pavao je podrijetlom iz Tarza, to je bio helenistički grad pa je Pavao znao grčki. Školovao se u Palestini, pa je znao hebrejski, ne zna se je i znao latinski.

 

      Pavao piše poganima pa stoga manje spominje Stari zavjet, jer ga oni ne poznaju, ali kada piše poslanicu Rimljanima onda više spominje Stari zavjet jer je tamo bilo više judeokršćana.

 

      Navodi se: svijest o izabranju Izraela – vi ste izabrani!

 

 

 

      Pavao je u 10 godina napisao 7 autentičnih poslanica, obilazio je i poticao osnovane zajednice. Ljude je veoma zanimala apokaliptika – što se dogodi kad čovjek umre.

 

      Pavao je morao uložiti silne napore da odgovori na neka pitanja. U tome mu je pomagao Duh Sveti. Pavao nije održao govor u Ateni, Pavao drži drugačije govore nego li su to radili grčki govornici: epikurejci, stoici. Kerigma ili naviještanje ovisi o onima kojima se to naviješta

 

      U Listri su ljudi htjeli Pala i suradnike učiniti bogovima, mislili su da su im u posjet došli Zeus i Hermes (Metamorfoze), ali Pavao ih je opovrgnuo.

 

      Pristup poganima je veoma važan jer nače oni ništa neće shvatiti. Zato je i npr. Isus pljunuo i mazao oči slijepcu, tako su oni mogli bolje povjerovati (stara magijska svijest)

 

      Npr. u izvorniku piše riječ eunuh se obratio u susretu s Filipom, ali u našem prijevodu ne piše, riječ eunuh, nego: «Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske ...» Dj 8, 27. Etiopija je predstavljala konac svijeta, dakle Riječ Božja doći će čak i k njima.           Naime za Židove je bio grijeh uškopiti osobe.

 

 

 

      Za domaću zadaću treba proučiti poglavlja 5, 8, 1, 3 i nadu, ljubav i vjeru (bogoslovne kreposti)

 

      Idući susret biti će u utorak 28.6. na Kaptolu u 19,30. A onda susreta neće biti sve do 9.mjeseca.