Makarsko se primorje, ili Makarska krajina, pruža uskim priobalnim prostorom od šezdesetak kilometara. Ta se cjelina predajno dijeli na dva dijela, Gornje primorje i Donje primorje. Svi se autori ne slažu gdje je granica između Donjega i Gornjega primorja. Jedni je stavljaju u Vrulju, između Podgore i Drašnica, većina između Živogošća i Drvenika, a u novije vrijeme neki je čak stavljaju u Makarsku. M. Ujdurović slaže se s mišljenjem da je granica između Donjega i Gornjega primorja u Vrulji, između Podgore i Drašnica (Ujdurović 2002: 7). Dakle, Donje je primorje od Vrulje (prije Brela) do Vrulje (poslije Podgore), a Gornje od Vrulje (poslije Podgore) do Baćine. Orijentacija gornje-donje je stara pomorska orijentacija prema morskim strujama u Jadranskome moru.
Govori Makarskoga primorja pripadaju zapadnom bosanskohercegovačkom dijalektu odnosno novoštokavskom ikavskom. Taj dijalekt na jugu graniči s istočnohercegovačkim odnosno novoštokavskim ijekavskim, a na moru, upravo nasuprot Makarskomu primorju, govori su južnočakavskoga odnosno ikavskočakavskoga dijalekta. Govori na poluotoku Pelješcu podijeljeni su tako da je zapadna strana poluotoka južnočakavska, a istočna novoštokavska.[1]
Zapadni bosanskoherecgovački dijalekt dotično ikavskoštokavski dijalekt jedan je od sedam štokavskih dijalekata. Prostire se između istočne granice čakavskoga narječja, dotično jadranske obale na sjever do Save, tj. do granice s kajkavštinom u sljevu Kupe. Najveću ikavskoštokavsku cjelinu čine zapadna Hercegovina, dalmatinsko kopno, dio Like te dijelovi zapadne i središnje Bosne. Ikavaca novoštokavaca ima i u Bačkoj, oko Subotice, Sombora i Baje te u nekoliko naselja u Baranji.
Novoštokavskom ikavskom dijalektu pripadaju i otočni govori Maslinice, Sumartina, Sućurja i Račišća te tri hrvatska iseljenička govora u Moliseu (Italija).
Današnje su granice toga dijalekta postavljene nakon 15. stoljeća, u trećem razdoblju razvoja hrvatskoga jezika (Brozović 1987: 11–16), kada su turski prodori potaknuli velike seobe stanovništva. Zbog tih, nejezičnih razloga govori se današnjega ikavskoštokavskoga dijalekta nalaze na većim i manjim nepovezanim površinama.
Mnogi su se istraživači štokavštine (A. Belić, P. Ivić, A. Peco, J. Lisac, S. Halilović) u svojim radovima o štokavštini doticali i govora Makarskoga primorja. Pri tom se uglavnom ističu osnovne jezične crte tih govora (npr. šćakavizam, promjena -m > -n, sudbina dočetnoga l).
Za istraživanje govora Makarskoga primorja veoma je važna studija M. Hraste O štokavskim govorima na Hvaru i Braču (Hraste 1951.) jer se u njoj opisuju štokavski govori na tim otocima kojih su nositelji bili stanovnici Makarskoga primorja. M. Hraste piše: "Te nove seobe u najistočnije krajeve Hvara i Brača uslijedile su sredinom 17. stoljeća, a izvršene su s kopna negdje s područja Makarskoga Primorja do hercegovačke granice pod vodstvom rimokatoličkih fratara." (Hraste 1951: 380). Premda je u znanosti bilo rasprava o tome koja su sve mjesta na Hvaru i Braču štokavska, M. Hraste zaključuje da su štokavski govori Sumartina na Braču i Sućurja na Hvaru [2].
Do sada osim istraživanja I. Kurtović Budja za doktorski rad nije bilo sustavnoga dijalketološkoga niti sociolingvističkoga istraživanja govora Makarskoga primorja. Amaterski podatci, uglavnom izvornih govornika, o tim govorima mogu se naći u mnogim knjigama, godišnjacima i člancima u lokalnim časopisima[3]. Znanstveno vrednovanje govora Makarskoga primorja učinio je D. Brozović u radu O Makarskom primorju kao jednom od središta jezičnohistorijske i dijalekatske konvergencije (Brozović 1971). Prema D. Brozoviću ono je bilo dijelom zapadnoštokavskoga dijalekta hrvatskoga jezika koji se raspao nakon osmanskih osvajanja. S migracijama je došlo do preraspodjele dijalekata koji su postojali prije seobe oko ušća Neretve pa su se nakon odlaska govornika biokovsko-cetinskog dijalekta u Istru i Molise (Italija) našli u kontaktu ikavskošćakavski imotski govori nekadanjega livanjsko-vrbaskog dijalekta i ikavskošćakavski govori nekadanjega makarskoprimorskog dijalekta. U doktoratu Govori Makarskoga primorja – Fonologija i morfologija I. Kurtović Budja istražila govor Brela, Baške Vode, Makarske, Tučepi, Podgore, Igrana, Zaostroga i Gradcai pokazala da su današnji govori Makarskoga primorja dijelom prežitak staroga zapadnoštokavskoga dijalekta.
Povijesnojezična i tekstološka istraživanja građe pisane na govorima Makarskoga primorja do sada su bila usmjerena uglavnom na rad A. Kačića Miošića i M. Pavlinovića. Nikada nisu provedena sustavna istraživanja djela s Makarskoga primorja s obzirom na jezične karakteristike lokalnih idioma. Ovim će se projektom složiti korpus koji će činiti tri ljetopisa iz 17. i 18. st (Šilobadovićev, Gojakov I Antulovićev), zatim iz 18. st. djela A. Kačića Miošića i I. J. Pavlovića Lučića te iz 19. st. djela don M. Pavlinovića, koji je s ocem i sinom Alačević marljivo skupio narodno pjesništvo Makarskoga primorja.
Budući da do sada u Hrvatskoj nema repozitorija koji bi donosio povezane jezične podatke na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini, ovaj će projekt biti most koji će povezati najstarije tekstove s makarskoga područja s govorom u 21. stoljeću na suvremen način prema najboljim standardima kompjutorske lingvistike.
[1] Najnoviji rad o govorima poluotoka Pelješca jest doktorski rad M. Tomelić Ćurlin Fonologija i morfologija govora središnjega dijela Pelješca (2008.).
[2] M. Rešetar je držao da su štokavska mjesta na srednjodalmatinskim otocima: Maslinica na Šolti, Sumartin i Povlja na Braču, Sućuraj, Bogomolje, Gdinj, Zastražišće na Hvaru te Račišće na Korčuli.
[3] Npr. Vrela Brela, Sluga Božji dobri otac Antić, Sutikla S. Šunde.